Krile je usmjerio – onaj prvobitni krik stvarnosti – u svaki zamah. Njegov mač je sjekao oklope kao papir, a svaki put kad bi povikao, zemlja bi zadrhtala. Sera je ratovala pored njega, ne mačem, već tijelom, pokretom, smijehom – svaki njezin korak bio je ples, a svaki ples smrt.

Iz njega je izašao zvuk kakav svijet nije čuo od stvaranja. Zvuk koji je razbijao zakone, koji je lomio vrijeme na komadiće. Koplje je eksplodiralo u prašinu prije nego što je dotaklo Seru. Maren je pao na koljena, krvareći iz ušiju. A Krile… Krile je nestao.

Nije razmišljao. Nije planirao. Samo je .

Tri dana prošla su otkako ju je posljednji put vidio. Tri dana otkako mu je šapnula: “Sila je tvoja kost, Krile. Ali strast je tvoja krv. Bez krvi, kost puca.”

Sera je to osjetila.

Zajedno su bili nepobjedivi.

“Došao sam da te odvedem odavde,” rekao je Krile. “Još nije kasno. Možemo pobjeći preko granice. Možemo—”